no images were found

Nakon prvo planiranog izleta na Medvednicu 24.05.2015 g. koji sam zbog loseg vremena, porusenih stabala, te na kraju i zatvaranja Sljemenske ceste bio prisiljen otkazati, konacno je dosao taj dan da realiziramo nase davno planirano putovanje u pravcu Zagreba, tj. planinarenje po zapadnom dijelu Medvednice.

Ali, ovoga puta su dosle te nesnosne vrucine i upozorenja od svih mogucih strucnjaka, doktora, novinara, voditelja emisija da se izbjegava kretanje i zadrzavanje vani, da se pije mnogo tekucine itd.

Moram priznati da su i mene dovoljno starog planinara malo zabrinuli, iako sam znao da Zagrepcani osvjezenje od ugrijanog asfalta, traze izmedju ostalog upravo na Medvednici.

No da se vratim na pocetak:

Polazak ispred zgrade zupanije bio je planiran u 6.00 sati. Plan je bio da najkasnije do 9.15 sati stignemo u  G. Stenjevac kako bi u 9.45 bili ispred naseg glavnog cilja spilje Veternice te tako imali 15 minuta  vremena za aklimatizaciju (hladjenje) prije ulaza u spilju. (Temperatura u spilji je konstantno oko 8-10°C).

Ali nije sve islo po planu (zato Vam dragi citaoce i pisem ovaj putopis).Prvo jedna planinarka je zaboravila stapove, pa je htjela sa biciklom “skociti” po njih. Naravno da smo to jos akceptirali jer 10-15 min. i nije tako puno. Za to vrijeme Valent, nas vozac, zabrinuto je gledao u zadnji tocak naseg autobusa oko kojega je izlazio lagani dim.

Usput smo morali “pokupiti” jos dvije planinarke sto je vozac iskoristio kako bi jos jedamput prekontrolirao taj zadnji  tocak. Kada je usao, odmah je nazvao gazdu i rekao mu “radosnu vijest”,-“imamo problem”. Naravno sa druge strane “zice” sav “odusevljen” gazda je rekao da dodjemo zamijeniti autobus.

Pomislio sam, o “Boze, dali je to taj izlet koji od pocetka izleta ide naopako”?

Nakon premjestanja opreme, konacno sretni i zadovoljni, ali sa novim 30-minutnim zaostatkom krenuli smo u pravcu Zagreba.

Da nebi bilo zabune, nama je to sa autobusom odgovaralo, jer novi autobus je bio veci, udobniji, a i klima je bila na nivou. Jedina pomisao koja me je mucila je bila, hocemo li stici najkasnije do 10.00 sati  pred ulaz u Veternicu. (Svaki puni sat je ulaz u spilju).

Pauzu na nasem uobicajenom odmoristu kod Sesveta, (koju koristimo za reguliranje nivoa tekucine u organizmu), morali smo smanjiti jer vrijeme je odmicalo.

Ali nase dogodovstine se nastavljaju. Usput su nam neki mladici prilikom obilazenja masuci rukama i nogama signalizirali da smo izgubili “Radkapu”! Ali u danasnje vrijeme to i nije neko cudo. Danas su ceste pune izgubljenih “Radkapa”.

Tocno u 9.30 sati stizemo u G. Stenjevac i odmah se “bacamo ” iz aklimatiziranog autobusa,  u savladanvanje  prvog uspona do spilje Veternice. Za te rane sate vrucina je bila “paklena”  -Bit ce knap, – pomisljam i zovem gore dezurnog vodica Denisa da mu javim da mi dolazimo,  kako nebi otiso sa nekom grupicom bez nas. -“Nema veze – samo lagano” dobijam odgovor.

Pred ulaz dolazimo 5 min. prije 10.00 sati, a usput nas jedan planinar koji dolazi u susret upozorava i sokira. -“Dalje necete moci, jedan HEP-ov kabl pod naponom, lezi preko puta kod same Veternice i nemoze se zaobici”.

E, sad vise nemogu vjerovati da je sve to normalno sto nam se dogadja s putom. (Mi zelimo dalje prema Glavici, Ponikvama, Risnjaku, Medvedgradu), a sad evo ti nove nevolje.

Nas vodic u spilji dolazi iza nas tako da smo imali dovoljno vremena da se aklimatiziramo sto je bilo jako potrbno jer je “klima” Veternice radila punom parom. Presvlace se mokre majice i oblace se jakne, jer 5 metara od ulaza u spilju nemoze se stajati.

Nekima je to bilo prvi puta da imaju priliku vidjeti spilju iznutra i osijeca se uzbudjenje.  Denis nas upozorava  neka pricamo tise, kako nebi uznemiravali stalne stanovnike spilje (Sismise). U spilji Veternici ima 14 vrsta sisimisa. I dok mi tako hodamo iza Denisa i slusamo njegovo interesantno izlaganje oko nas preljecu “jedini  ziveci sisavci koji leti”, vjerojatno hvatajuci komarce ili druge musice koje su potrazile hladovinu Veternice.

Nakon duzeg zadrzavanja u interesantnoj , prekrasnoj i najvecoj spilji sjeverne Hrvatske izlazimo van i dozivljavamo “nasu stvarnost”, temperaturu oko 30°C.

U momentu smo opet mokri od znoja i u takvom stanju oprastamo se od Denisa. provlacimo se ispod onog HEP-ovog kabla kojeg je u medjuvremenu nas planinar-elektricar Stef-Puba oslobodio od granja kako bi mogli proci ispod njega.

Uspinjuci se prema pl. domu Glavica koji se nalazi na 420 m. nv. susrecemo i upozoravamo obitelje sa djecom, koji se idu rashladiti u spilju na onaj HEP-ov kabl sto lezi preko puta.

Za 15-stak minuta evo nas u pl. domu. Nakon krace pauze  stemplanja u dnevnike i fotografiranja, sljedimo markaciju prema pl. domu Risnjak koji je udaljen oko 3 sata hoda.Sada vec svi opustenije i veselije jos pod dojmom Veternice, uzivamo u malom povjetarcu te mislimo kako je onima ispod nas u Zagrebu. I tako u dobrom raspolozenju ubrzo stizemo do Jambrosovoga vrela. Okrepljujemo se i vadimo sve moguce boce te ih punimo sa odlicnom izvorskom vodom.

Zalosnog srca sto moramo napustiti ovaj odlican izvor i njegovu svjezu vodu u laganom tempu savladavamo visinsku razliku u pravcu Risnjaka.

Ali, evo nam novog problema.  Jedna nasa planinarka “malaksa” pa smo prisiljeni raditi ceste pauze. Vidim da ima jos planinara i planinarki koji se “bore ” tih zadnjih pola sata sa vrucinom i tih 100-njak metara visinske razlike koliko nam je jos ostalo.

Zadnjih 30-tak minuta prije dolaska na Risnjak razgovaram sa umornom Slavicom i pomocnim vodicem Vladom koji je stalno uz nju i odlucujem da oni zajedno sa Alicom i Kristijanom kao pomocnicima, naprave duzu pauzu i onda krenu za nama, a tamo cemo se dogovoriti kako dalje, (dali cemo pozvati HGSS, ili ce sa nama nizbrdo prema Zgb.).

Dogovoreno, napravljeno  i to na opce zadovoljstvo sretno.[Not a valid template]

Na Risnjaku nije bilo nista od jela, govore nam da je bilo jako puno planinara. Hvala Bogu mi smo bili spremni na takav scenarij, a imali smo i koju zeljeznu rezervu.

Nakon duzeg odmora nasu planinarku Slavicu saljemo sa vatrogascima (koji su se tu slucajno nasli ) u Sestine, nasem krajnjem cilju, a nas 19 krecemo prema Medvedgradu.

U malo brzem tempu, sa jednom malom pauzom, svladavamo taj spust do  Medvedgrada, ali nazalost od naseg razgledanja nije bilo nista, jer smo dosli svega par minuta  prije 19.00 sati do kada je vrijeme posijete. Tjesimo se da ce Medvedgrad stajati i drugi puta kada dodjemo.

Produzujemo do Sestina gdje nas je trebao cekati nas Valent sa autobusom.

Umorni, ali i sretni sa jednim satom zakasnjenja dolazimo u Sestine gdje nas docekuje nasa Slavica i “pakleno” zagrijani asfalt. Valent je sa autobusom cekao “iza ugla” , a nakon ukrcaja bili smo toliko zagrijani da nismo zeljeli da upali klimu.

Usput stajemo na jednom odmaralistu i nadoknadjujemo izgubljenu tekucinu sa kojekakvim hladnim napitcima. Mjenjamo iskustva i dojmove sa izleta, a zakljucak je  uvijek isti:

      “Umor ce nestati, a uspomene i iskustvo ostaje”!

   Svatko je sretan na svoj nacin, netko sto je sve to  izdrzo,  netko sto je dozivio cari Veternice, a ja sto je to na kraju sve dobro proslo, jer kazu: “Dan se po jutru poznaje”, a nama je od jutra krenulo naopako.        

Vodic: Zlatko