Subota

Polazak na Mljet je dogovoren u 00.01. u noći s petka na subotu. Autobus se pojavio nekoliko minuta prije ponoći s dijelom putnika i prtljage. Kod vodiča ovog izleta Zlatka Pleška nalazila se hrana i voda, oprema za markiranje i čišćenje staza pa je vozač stao da to prvo ukrca. Mjesta je bilo više nego dovoljno jer je bus bio za 45 osoba a putovalo nas je 20. Kad smo se ukrcali nikako da krenemo jer je vodič morao na obrascu ispuniti popis koji se predaje na granici. No krenuli smo, ja sam izabrala mjesto u posljednjem redu tzv.  „odostraga“ da se mogu ispružiti no sjedala su tako nezgodna da to nije bilo udobno. Do granice Stara gradiška- Bosanska Gradiška nije bilo spavanja. Morali smo izaći svi iz busa ali poslije smo jedan po jedan lagano počeli drijemati. Vozač je morao stati na jednom mjestu 45 min no meni se nije dalo izaći. Probudila sam kad se razdanjivalo i moj mozak je odmah postavi glasno pitanje da li je to što se vidi iz autobusa Ramsko jezero?  Dobila sam potvrdu da je.  Spuštali smo se cestom iz pravca sjevera  u dolinu koja je izgledala prekrasno pod jutarnji svjetlom (trenutak koji vole svi fotografi). Svitanje je gotovo sve probudilo pa smo tiho uživali. Put nas je dalje vodio kroz BIH,  prošli smo Mostar (kameni most se ne vidi s ceste)  i evo nas na granici. Srećom nema gužve prolazimo brzo, opet izlazimo iz RH i zastajemo u Neumu. Kišica lagano pada, a interes svih je zgodna plavuša tridesetih godina koja vozi autobus pun putnika, a parkiran je do našeg.

Granicu opet prelazimo, prolazimo Ston i pred trajektom izlazimo iz busa. Vozač odlazi s autobusom  (navodno ga ostavlja u Međugorju) i vraća se kući.  Doći će po nas u subotu. Mi sa stvarima idemo pješke na trajekt kako bi malo uštedjeli domaćinima. Oni su nas dočekali u trajektnoj luci s busom za 20 osoba i malim kamionom u koji smo stavili stvari. Kišica i dalje pada no raspoloženje ne kvari. Posebno veselje što smo došli je iskazala Martina zagrebčanka koja se udala Damjana , dečka s Mljeta, i već dvije godine živi ovdje.

Smješteni smo na krajnjem zapadu otoka mjesto zovu Kuljer. Tu su godinama bili vojni objekti ali sad su predani nacionalnom parku na korištenje te su nedavno uređeni. Naš  posjet je dogovoren puno prije a nije sve završeno no smještaj je dobar. Malo smo nagurani po sobama a i sedam muških spava u budućem dnevnom boravku no dobro je. Kažu da će osim za volontere smještaj biti za djecu koja dolaze u školi prirode i slične namjene.

Kuljer

Vrijedni planinari odmah po smještanju hvataju se posla i počinju uređivati prilaz  i potporni zid. Uvijek u pauzi dok smo čekali dio ljudi je radio. Mario je puno fotografirao pogledajte galeriju slika možete vidjeti što su uglavnom muški napravili.

Da malo protegnemo noge Damjan nas je poveo u obilazak napuštenog vojnog objekta nedaleko zgrade gdje smo smješteni. Dugački rov s više prostorija, na tri mjesta su bili smješteni topovi, jedan je još ostao. Sve ukopano u kamen, top bi izvukli po šinama  na plato s koga bi on imao veliki kut gađanja.  „Odavde se lijepo vidi Korčula  a i plaža je dolje lijepa za kupanje“ naglasio je Damjan. Bila je južina,  kiša i maglica, ništa se nije vidjelo na pučini.

Lijevo ulaz prema mjestu gdje su bili topovi

Večera, carsko meso koje je majstorski ispekla Zlatkova supruga Melanka.  Zatim tuširanje i spavanje. „Anđelka svi već spavaju pa i ja sam legao“ rekao je Vladimir kad ga je poslije devet nazvala supruga.

Nedjelja

Zbog ranog lijeganja neki su se probudili u četiri, kavu su skuhali u pet pa je jutarnje komešanje počelo oko šest. Vrijeme i dalje nikakvo, oblačno uz prijetnju da će kišiti. Žao nam je što ne možemo početi s poslovima markacije. Riječ markirati među školskom populacijom znači pobjeći s nastave što je neobično jer potječe iz francuskog jezika  marquer, a znači označiti, označavati, obilježiti, staviti žig. Planinari tu riječ koriste kad govore o obilježavanju planinarskih puteva i staza.

Uređenje prilaza zgradi se nastavlja. Damjan je pokazao na velikoj zidnoj karti (prvo sam rekla da to nije karta onda sam otkrila da su koordinate prekrili okvirom)  koje staze treba markirati. Zlatko i Vladimir su odlučili napraviti tri ekipe prvu je vodio Željko i s njim su bili  Milica, Irena, Ante, Vecko, Juži i Nikola.  Oni su markirali stazu iz Polače .

Drugu ekipu sam dobila ja s Marijanom (koji je također markacist) Ankica, Branka, Milan i Branko.

Treću ekipu vodi Vladimir s njim su Alica, Ana,  Natalija, Zlatko, Tomislav i Mario.

Damjan je predložio da mi koji vodimo ekipe obiđemo staze da vidimo što treba napraviti pa smo se uputili na teren.

Okrugla markacija

Ostali su nešto kasnije s Martinom otišli čistiti uvalu Lokva od smeća. Za one koji ne znaju otkud smeće na ovom prelijepom otoku velike količine donese more kad puše južni vjetar. Otok Mljet je prvi otok s južne strane i sve što pođe kroz Otranska vrata uglavnom završi na Mljetu. Da bi zaštitili Malo i Veliko jezero (jer su povezana morem) prije Solinskog kanal su stavili mreže koje bar dijelom zaustave smeće. A ostale uvale treba čistiti. Damjan je rekao da su jedne godine s otoka pokupili 10.000 vreća smeća koje prevoze i odlažu na kopno. Strašno.

Sutomiholjska uvala s „malo“ smeća

Smeće se sastoji od naplavine drveća i morske trave ali i puno plastičnih boca, japanki i natikača, dijelova s brodova a u posljednje vrijeme i puno stiropora. Danas ribari više ne koriste plastične kašete nego stiropor koji lako odleti s broda kad puhne vjetar. Hrpa smeća iz Uvale Lokva nije izgledala velika ali kad je bilo gotovo napunili su 50 vreća.

Za to vrijeme mi smo obišli sve staze i dogovorili detalje.  S nama se u prtljažniku vozio i pas Zagi mješanac hrvatskog ovčara i XXX. Mlad je, proći će obuku za psa tragača jer su Martina i Damjan pripadnici HGSS-a.

Ja sam dobila stazu koja je već markirana samo je trebalo obnoviti oznake, ali najduža je, dužine  više od tri kilometra s visinskom razlikom 250 metara.

Za ručak je svaki dan bio „lunch“ paket, a na večera smo išli u hotel Odisej u mjestu Pomena cca 1,2 km od Kuljera.  Doručak smo si pravili sami, Alica je bila glavni ekonom, hvala joj. Poslije ručka smo malo odmorili pa kako kiša nije padala otišla sam s jednom grupom prošetati do Malog jezera.

Dečki su otišli podići prikupljeno smeće s obale na poljski put i dobro da su to učinili, mi s kopna zaboravljamo da na obali postoji plima i oseka. Smeće je već bilo u vodi i nije bilo lako iznijeti ga jer je obala jako strma.

Mljet je izrazito šumovit otok i skoro sve obale su strme, ima nekoliko uvala koje, kad ih očiste od smeća, izgledaju prekrasno kao Grabova uvala za koju je treća ekipa radila novu markaciju ili Sutomiholjska uvala. Postoji i pješćana plaža Salpunara na krajnjem istoku otoka. No Mljet zapravo niti nema plaža. To je raj za turiste koji vole planinariti, voziti se biciklima, ili samo šetati.

Kad uđete u borovu šumo kao da hodate po debelom tepihu (borove iglice) i mirišete zrak u kome se osjeti more i smola. Svi koji su bili na Mljetu govore kako je je lijep. A posebnost su i ljudi. Oni žive jednim usporenim načinom života bez stresa i žurbe. Glavna deviza im je „pὀmalo, pὀmalo “. Nitko ne žuri na posao, smeće se ne mora odvesti odmah, stigne se to i za dva tri dana, neće pobjeći.

I u pravu su.

Večera je bila dobra ali su cijene pića hotelske (čitaj astronomske). Šetnja do Kuljera, malo druženja u kuhinji i spavanje.

Ponedjeljak

Nakon kiše dolazi sunce vrijedi na kontinentu a nakon kiše puše bura vrijedi na moru. Na obali sam vidjela mnoštvo meduza.  Malo je prohladno ali spremni smo i jedva čekamo da počnemo raditi.

Ekipa br 2:  Marijan, Branka, Milan, Ankica, Sanja i Branko

Kako je sve još mokro ekipe se pripremaju za  čišćenje, uklanjanje drveća i grmlja sa staze . Zbog radova u dijelu NP koji se zove Pristanište prijevoz je moguć samo s terencem koji vozi Damjan a u njega stanu još četiri osobe. Prije polaska  trebaju stići lunch paketi a kako je deviza pomalo, pomalo oni kasne sat – dva tako da sam se ja, s mojom ekipom, dokopala staze oko jedanaest sat. Nema veze  ( pomalo, pomalo) krenuli smo puni entuzijazma, čistili smo put od granja, kamenja i raslinja da se može prolaziti a velika stabla ( bilo ih je šest) smo ostavili djelatnicima NP. Oni ne uklanjaju drveće, ipak je to NP, nego samo izrežu debla da se može prolaziti.  Negdje oko ručka počela je padati kiša koja nas je smočila pa smo bili presretni kad je Damjan došao po nas premda je on izrazio sumnju da ćemo proći cijelu stazu. Stali smo svi odjednom, ukupno sedam,  neki u prtljažnik.

U Kuljeru smo se presvukli i zagrijali pa na večeru u hotel. Bura je i dalje puhala ali sve prognoze za sutra su bile dobre. Na Mljetu ima signala (nisu oni van svijeta) tako da smo istovremeno pratili pet različitih web stranica koje daju vremensku prognozu. „Norvežani su najbolji“ tvrdi Tomislav promuklim glasom.

Utorak

Kad već spominjem Tomislava on je toliko „zakurio“ da ga je Martina odvela na upoznavanje s novim doktorom (Varaždinac) u Babino polje. Dobio je antibiotike i bio pošteđen daljnjih radova. Meni i mojoj ekipi pošteda nije trebala jer dan je bio prekrasan. Bura očisti zrak, vidi se daleko i sve je kristalno lijepo. Cvijeće se otvorilo, ptice zacvrkutale, šuma je disala, more mirisalo.

Divota.

 

Jedna od 50 vrsta orhideja

Krenuli smo odozgor danas već u deset (popravljamo se). Imala sam u ekipi majstora Milana on je slova ispisivao svršeno.  Prvo crtanje je bilo okrugla oznaka, strelica i natpis Soline. Naša staza je Soline-Ropa. Nismo krenuli od mjesta Ropa nego od glavne ceste. Staza je bila obilježena ali su oznake slabo vidljive.

Branko i ja smo išli prvi. Treba odlučiti hoćemo li obnoviti oznaku ili napraviti neku prikladniju. Branko je  četkao žičanom četkom kamen (u pravilu su oznake na kamenu jer na boru je jako teško napraviti oznaku ima hrapavu koru pa ako je previše ogulimo bor počne ispuštati smolu). Istovremeno radimo i tzv povratnu markaciju jer oznake moraju postojati iz oba smjera. Kako imam šablone (bravo Mirjana, hvala Slavko) s flomasterom crtam konture. Marijan je BIJELA on boji prvi a zatim dolaze najstrpljiviji: Ankica i Milan koji rade s CRVENOM bojom. Branka nosi SIVU boju i poništava onu koju nećemo obnoviti. Ekipa za deset.

Radili smo i uživali. Imali smo na jednom dijelu prekrasan pogled (veliko i malo jezeru u daljini) pa smo se fotografirali. Branko je imao dalekozor pa kad je Ankica na obzorju primijetila nekakav stup svi smo pokušali odgonetnuti što je to. Za otok koji se vidio „kao na dlanu“ nismo znali koji je (Korčula nije što je ono zapadnije od Korčule? Tko ima kartu? Nitko? Navečer smo vidjeli da se radi o Lastovu a onaj stup je bio svjetionik na Palagruži. )

Ručak oko četrnaest sati, malo odmora pa radimo dalje. Dogovor je da će Damjan nas doći po nas u osamnaest sati  dolje kod Solina. Sad se već javlja i umor a i moram računati da nam treba sat vremena do mjesta gdje će nas čekati prijevoz. Branka je napravila svoju prvu piramidu. Pred kraj sam išla provjeriti oznake bilo je dosta „curaka“ , uh. Sutra ih moram popraviti. Oko sedamnaest sati završavamo i krećemo prema Solinama. Stižemo s zakašnjenjem. Zovem Damjana nema signala. Srećom kasni i  Damjan. Umorni smo ali kad nas je Damjan pokupio sve smo zaboravili. Ostavio nas je pred hotelom pa smo u pancericama išli na večeru. Nema veze i drugi su gosti hotela, većinom Slovenci, planinari. Jedan par nas je prestigao na stazi dok smo radili.

Srijeda

Dan lijep ne više onako kristalno jasan ali dobar za raditi.  Nakon doručka krećemo dalje, opet odozgor s time da Milan i ja popravljamo pa idemo stazom a Branka vodi ekipu požarnim putem (brže je nego planinarskom stazom) do mjesta gdje smo stali i oni nastavljaju s poslom. S njima je i dio treće ekipe koja se spušta u Uvalu Grabovu. Srećom ne treba puno popravljati jer su najlošije oznake bile na kraju jučerašnjeg dana kad smo već bili umorni i kistovi puni boje. Milan je imao malo više posla kad je trebalo napisati za turiste oznake (ne planinarske) na gornjem račvanju druge i treće staze. Trećoj ekipi smo posudili bijeli kist pa su oni napisali oznake na donjem račvanju naših puteva (na boru se bijela bolje vidi).

Dio treće ekipe

Stigli smo svoje za vrijeme ručka pa nastavili dalje do Solina. Bili smo zadovoljni kad smo završili sat vremena prije dogovora s Damjanom pa sam ekipu pozvala na kavu. Bio je gušt popiti kavu uz obalu mora i bila je „prava turska“ u fildžanu i s šećerom u kockama.

Ostalo već uobičajeno. Malo kartanja prije spavanja.

Četvrtak

Slobodan dan. Po dogovoru imali smo jedan dan slobodno pa danas samo planinarimo. Ali opet južina. Martina je rekla da je sve super samo da nema te južine koja nekad traje i do pet dana i da je to teško podnijeti. Zlatko nas vodi na izlet do Odisejeve pećine (30 m) i na vrh otoka Mljeta koji se zove Veliki grad (513m). Nisu svi išli krenulo nas je 13-ak ali poslije pećine većina je odustala tako da su se na vrh popeli samo : Zlatko, Branka, Nikola, Branko, Ante, Mario i Tomislav (antibiotici čuda čine).

 Pogled na najveće naselje Babino polje

Vrh se iz Babinog polja nije vidio a bogme ni obratno pa stavljam fotografiju od prije četiri godine kad sam bila na Velikom gradu za one koji su se penjali.

Pivo u Komarcu je bilo temperature baš kako treba.

Zlatko i Vladimir su pripremili večeru; riba na gradele. Svježa riba i malo vina. Jako dobro.

Petak

Probudila me kiša koja je lijevala. Ništa od markiranja a imala sam želju kroz Goveđare prepraviti markacije od Mljetske planinarske obilaznice (MPO) kako je Damjan zamislio.

Toliko je padalo da smo mislili da nećemo moći uopće izaći van. No već oko deset se razvedrilo i postalo ugodno toplo gotovo za kratke rukave. Krenuli smo čistiti plaže u uvali Među Porat i oko dijela Goli rat.

Smeća tone, najgori taj stiropor zavuče se u procijepe između kamena ili u grmlje. Napunili smo 50- ak vreća. Popodne smo imali slobodno. Svi su se nekamo razmilili. Bilo mi je zadovoljstvo otići u uvalu koju sam čistila, leći na kamenu ploču i slušati more. Za kupanje nije bilo, voda je još previše hladna ali zalaz sunca je fantastičan. Sunce je zašlo iza Korčule deset minuta prije osam.

Zalaz gledano iz Pomene

Subota

Dan odlaska. Na nogama su svi bili već u šest u osam smo krenuli put Sobre. Trajekt vozi tri puta na dan. Dok smo se udaljavali od obale nisam tužna jer vjerujem da to neće biti zadnji put. Sigurna sam da ću u svom životu još imati prilike da posjetim Mljet.

U Stonu je Zlatko opet imao posla ( obrazac za granicu) a mi se malo razmilili po gradiću. Vidljivi su radovi na uređenju zidina i kula (zahvaljujući ulaznicama koje plaćaju turisti koji obilaze dubrovačke zidine).  Čestitam onima koji to uspješno ostvaruju.

Stonske zidine u pozadini

Putovanje kući je bilo malo drugačije jer smo posjetili Međugorje. Vozač nam je pokazao restoran sa dobrom hranom i prihvatljivim cijenama. U Međugorju se sve može plaćati u kunama.  Koja razlika od Mljeta, krš u kome treba preživjeti. Zato domaćem stanovništvu ne treba zamjeriti na poduzetnosti.

Putem nismo imali kartu ( joj u prtljažniku je) pa smo samo mogli nagađati koje planine vidimo. Dok smo prolazili Livanjskim poljem jedna masivna planina se protezala zapadno i nitko da se sjeti da bi to mogla biti Dinara. A gotovo svi smo bili na njoj,  vrh Sinjal ( 1831 m) je najviši vrh u RH.

Ostala sam iznenađena još jednim mjestom. Svakome tko prolazi dolinom Vrbasa preporučam da malo zastane u Jajcu. To je zaista je lijep grad, grad pobratim s Viroviticom. Ima očuvanu staru jezgru a proteže se zapravo na sjever i puno je veći nego ga možete vidjeti s ceste dok prolazite. Pao je sumrak svjetla su se upalila pa je izgledao svjetski.

Kući smo stigli kasno u noći, poslije jedan sat. Zahvaljujem se svima a najviše Zlatku, Vladimiru i Alici što sam imala prilike sudjelovati u ovom  radnom pohodu na Mljet.  Od domaćina hvala svima a najviše Damjanu i Martini.

BILO JE SUPER.

Sanja