Pun autobus nas  virovitičkih planinara i planinarki (28)  uputio se prve listopadske nedjelje prema graničnom prijelazu Terezino Polje kao bismo pohodili brdo Mescek u  Mađarskoj. Preko granice smo prošli brzo i jednostavno, unatoč žičanoj ogradi na mostu preko Drave. Vožnju do Pechuha krati nam vodič Zlatko s informacijama o susjednoj nam državi. Budući da se stvarno temeljito pripremio za ovaj izlet , ostavlja nam sasvim malo vremena za čavrljanje u autobusu, a onda nas upoznaje s detaljnim planom pohoda i ponovno nas poučava o mjestima koje ćemo posjetiti.

Planina Mecsek nalazi se u mađarskom dijelu Baranje pored Pečuha, najvećeg grada Podunavlja i četvrtog najvećeg grada u Mađarskoj (200 000 stanovnika). Gustom šumom obrasla gora Mecsek (najviši vrh Zengo visok je 682m) uzdiže se u tom kraju poput otoka, te skriva dragocjenu prirodnu riznicu. Na njegovim obroncima rastu voćnjaci i vinova loza od koje se proizvode visokokvalitetna vina, a vrh Misina iznad Pechuha krasi TV toranj s čijeg vidikovca puca pogled na cijelu regiju. Spomenimo još da je Mecsek jedna od najmarkiranijih planina u Europi, a presijeca je čak 120km planinarskih staza,  te uređena šetnica „Deldunatuli kek-tura“ koja se proteže uzduž čitave planine.

Na parkiralištu Tesa pokupili smo mađarsku vodičku  Margitu Kos i Zlatkovog  našičkog prijatelja. Vozimo se kroz Pechuh u smjeru istoka i izlazimo iz autobusa u podnožju Mecseka. Najprije prolazimo kroz područje naseljeno vikendicama, a onda ulazimo u šumu koja podsjeća na one naše na Bilogori. Staze su lijepe i dobro označene. No, čudimo se njihovim oznakama – bijeli pravokutnik u kojem se nalazi žuti trokut. Laganim usponom dolazimo do vrha Zengo na kojem se nalazi neobičan toranj. Vrh je obrastao šumom, pa tko želi imati pogled na okolicu mora se popeti uskim stepenicama na vrh tornja.

Poslije pauze na vrhu,  spuštamo se drugim putem. Oznake su sada drugačije – bijelo polje sa crvenim križem. Dolazimo do raskršća i nastavljamo  lijevo u smjeru crvenog križa, ali mađarska vodička, koja je bila u sredini kolone, vraća nas i kaže da od sada pratimo oznake zelenog križa jer on vodi u smjeru jezera koje je naš cilj. Nastavljamo desno. Nakon par minuta vodiču Zlatku zvoni mobitel.  Jedna ekipa od pet ljudi koja je zaostala skrenula je lijevo jer nije znala da se boja križa kojeg slijedimo na raskršću promijenila. Pričekali smo ih par trenutaka pa zajednički  stižemo na jezero na kojem pravimo malu stanku za okrjepu.

Ulazimo u autobus i u tom trenutku počinje padati kiša. Vozimo se prema Misini iznad Pechuha kako bismo se popeli na tv toranj. U gradu stojimo dugo u koloni. Margita se raspituje kod policije i doznaje da je nekakva utrka ulicama grada pa  moramo čekati da trkači prođu. Napokon smo dočekali da se promet ponovno pokrene, ali ubrzo opet nailazimo na trkače. Postaje nam jasno da je njihov cilj na istom mjestu gdje i naš što znači da ćemo još dugo morati čekati na slobodan prolaz. Odustajemo od pohoda na toranj. Je li na Zlatko donio zlu kob jer kaže da mu je to bio treći neuspješan pokušaj da dođe do tornja na Misini?! 🙂

Mijenjamo smjer prema spilji u mjestu Abaliget. Margita nas je tamo najavila za 16 sati i moramo biti točni. Kiša sve jače pada i dobro da ćemo imati krov nad glavamo. Ulazimo „ na čučečki“  u spilju jer je na početku visoka oko 1 m. Kasnije se uspravljamo . Vodič nam ne da fotografiramo a smetaju ga i naše naglavne svjetiljke pa ih gasimo. ( No, ne i kamere – što se poslije moglo vidjeti kod nekih naših planinara na fb .)

To je jedna od najvećih atrakcija planine Mecsek i Nacionalnog parka Dunav – Drava. S obzirom na činjenicu da je mnogim stanovnicima naše Virovitice nepoznata informacija da na nešto više od sat vremena vožnje postoji turistička atrakcija kakva je spilja Abaliget sa stalaktitima i stalagmitima. Neki iz naše ekipe rekli su da ona može parirati i glasovitoj Postojnskoj jami u Sloveniji,  a drugi su tvrdili da im se više svidjela Veternica na Medvednici. Domoljublje ili …? No, slobodno možemo reći kako je ovo jedna od najbolje čuvanih pečuških turističkih tajni.

Spilja duga 1764 metra, za čiji je obilazak potrebno čak 45 minuta, uređena je za razgled prema najsuvremenijim standardima još 2001. godine. Bila je to prigoda za gradnju staze, koja je osvijetljena cijelom dužinom, a njezin obilazak moguć je isključivo u pratnji stručnog vodiča. Spilja je o iznimno atraktivna jer je i jedno od prirodnih staništa šišmiša.  Kao što sam rekla, njena visina u pojedinim dijelovima ne prelazi više od metra, pa se tijekom šetnje morate i provlačiti kroz “uska grla”, dok vodič dio puta osvjetljava tek baterijskom lampom. Stoga  šetnja spiljom na trenutke stvara dojam ulaska u neki od filmova na temu Indiane Jonesa.

I na kraju jedna medicinska zanimljivost. Zbog toga što zrak u spilji sadrži protuupalne kalcijeve ione, smatra se da je boravak u spilji pogodan za osobe koje pate od bolesti dišnog sustava – kroničnog bronhitisa i astme, odnosno da spilja ima učinak jednak onome u slanim sobama, pa je ovo podzemlje nedavno dobilo status toplica.

Nakon obilaska spilje krećemo put kuće. Zaustavljamo se ipak u novootvorenom mauzoleju u Sigetu.

Početkom rujna navršila se 450. obljetnica Sigetske bitke kojom je završena jednomjesečna opsada tvrđave Siget u Mađarskoj koju je od 100.000 osmanskih vojnika pod zapovjedništvom sultana Sulejmana Veličanstvenog branilo 2500 vojnika, uglavnom Hrvata, pod vodstvom Nikole Šubića Zrinskog. Riječ je o jednom od najznačajnijih događaja u povijesti Hrvatske, Mađarske i Europe. Zaustavljanje moćne osmanske vojske na putu prema Beču bio je prijeloman trenutak za zapadnu kulturu i civilizaciju koji je promijenio tijek povijesti za nekoliko sljedećih stoljeća. Na svečanosti u Szigetvaru sudjelovala je i hrvatska predsjednica.

Fotografiranje u mauzoleju je dozvoljeno, ali je mrak i kiša pa fotografskih zapisa s ovog mjesta nije bilo.

Doma smo svi stigli sretni što kiša ne pada više ali i zato što smo se poslije ovoga planinarsko- povijesnoga izleta svi osjećali ispunjeno i obogaćeno zahvaljujući Zlatkovoj temeljitoj pripremi i dobroj organizaciji ovog izleta.

Bezbroj sam puta bila u Pechuhu –  iz sportskih ( natjecanja kćeri iz plivanja), turističkih i šopingholičarskih razloga ali sam svejedno otkrila i neko novo, zanimljivo i meni skroz nepoznato lice ovog kraja.

Ana Tomac