Izlet je započeo u subotu, 10. travnja u 5 sati na parkiralištu ispred Županije. Kako bi se osiguralo pridržavanje epidemioloških i higijenskih mjera, 25 planinarki i planinara smjestilo se u autobus od 55 sjedala.
Krenuli smo najbržim putem prema Baškim Oštarijama. Stajali smo dva puta po pola sata i nešto prije 11 sati stigli smo do Hostela Baške Oštarije gdje nas je dočekao snijeg. Najprije se smještamo u hostel i pripremamo za odlazak na Veliki Sadikovac. Vrijeme je oblačno i hladno, a mi priželjkujemo da bar ne bude nikakvih padalina.
Početna točka ture je na prijevoju Takalice do kojeg smo se dovezli autobusom. Parkiralište je prepuno snijega, kao i početak staze. Srećom, staza je donekle ugažena jer je prije nas prošla jedna planinarska skupina. Unatoč tomu hodamo puno teže i sporije nego da je staza suha. Mjestimično propadamo u snijeg i do 30 cm. Na zaklonjenim dijelovima put je blatan, ali bez snijega pa nam je tamo malo lakše hodati. Na polovici puta srećemo grupu planinara iz Ivanić Grada koja se vraćala s vrha. Zahvaljujemo im što su nam ugazili stazu.
Dio stjenovitog puta, prije izbijanja na greben, prekriven je visokim snijegom pa nam je tu uspon izuzetno težak i nespretan jer se na tom dijelu uspinje uz pomoć ruku i kada su idealni vremenski uvjeti. Srećom, svi smo ga uspješno savladali. Nakon toga hodamo 600 metara po travnatom hrptu i uživamo u pogledima koji se pružaju na sve strane. Vidi se i more i ostali velebitski vrhovi. Dolazimo do kraške jame koje se nalazi 50-ak metara prije vrha uz samu stazu. Tu se zaustavljamo kod upisne knjige i žiga. Na vrhu se slikamo kod slikovite gomile kamena složene u piramidu na kojoj je natpis vrha i njegova visina – 1277 metara. Vjetrovito je na vrhu, stoga se ne zadržavamo predugo. Predstoji nam ne baš lagan silazak. Malotko u silasku nije završio nekoliko puta na stražnjici – što slučajno, što namjerno.
Nakon dužeg ali sretnog spusta čeka nas okrijepa u restoranu hostela i lagana šetnja do Kubusa. Ovog je puta zalazak sunca na Kubusu bio malo manje spektakularan od onog rujanskog.
U nedjelju, 11. travnja, u 7 sati svi smo na zbornom mjestu u restoranu, u redu za kavu a neki i za doručak. Osobno sam naručila jaja na oko i ostala u šoku kad mi ih je konobarica donijela jer su na tanjuru bila 4 jaja.
Spremili smo stvari u autobus. U 8.30 svi smo spremni za pokret na Kizu. Baš kad smo htjeli krenuti, spustila se kišica pa oblačimo kabanice. Prvi dio puta do Kize je lagan, nema puno uspona. Hodamo malo uz potok Ljubicu, preko livada, a malo i po asfaltnoj cesti kojom se inače može automobilom doći do raskršća za sedlo Alaginac, Poučnu stazu Stupačinovo i Kizu. No, naš je autobus prevelik pa smo taj dio puta propješačili. Nasreću, kiša je ubrzo prestala. Prije početka oštrijeg uspona kroz šumu, skidamo kabanice. Uspon je prilično oštar, ali nema puno snijega. Zaobilazimo Anin kuk i Kuk od Pećica. Izbijamo na čistinu gdje ima dosta snijega. Za mnoge tu počinje najteži dio puta. Spuštamo se snijegom prekrivenom, uskom, izuzetno klizavom stazicom koja se nalazi na samom rubu oštre padine. Nakon spusta, slijedi još jedan oštar uspon po siparu, ali nije tako opasan jer ne hodamo po rubu provalije kao prije toga. Dolazimo do vršne kamene galerije, ispod samog vrha, gdje je žig i upisna knjiga. Samo je jedan hrabri planinar pokušao savladati uspon na samu vršnu stijenu. Zbog loših vremenskih uvjeta to više nitko nije pokušao. Fotografiramo i „pečatiramo“ pa se spuštamo malo niže, u zaklon. Nakon kratke pauze vraćamo se na ručak u Oštarije.
Poslije 14 sati krećemo prema Perušiću i Pećinskom parku Grabovača – trajno zaštićenom značajnom krajobrazu i jedinom pećinskom parku u Europi. Iako nam je već svima dosta uspona za danas, čekalo nas je još 15-ak minuta laganog uspona do spilje Samograd gdje nas je dočekao vodič. Lako smo upamtili da je spilja duga 345.8 m, ali iznenadila nas je spoznaja da obilazak uključuje i savladavanje oko 500 stepenica prilikom ulaska u spilju i isto toliko u povratku.
U autobus smo ušli s olakšanjem. Dosta nam je bilo uspona u ova dva dana! Zbog vremenskih uvjeta izlet je bio puno teži nego što smo očekivali. Planirano proljetno planinarenje neplanirano je postalo zimsko. Ipak smo po planu prije 22 sata stigli u dragu nam i ravnu Viroviticu.
Vodič Ana Tomac
