Posjetili smo tri naša prekrasna sjevernojadranska otoka – Cres, Lošinj i Krk.

Trodnevnu avanturu započeli smo u petak, 1. listopada u 3 sata ujutro na parkiralištu Županije. Laganom i ugodnom vožnjom stigli smo u Trajektnu luku Brestova. Dok smo čekali ukrcaj na trajekt za Porozine na Cresu, uživali smo  kako u međusobnom druženju tako i u posebnom susretu s morem koje osobito raduje nas kontinentalce.

Nakon petnaestak minuta vožnje po otoku Cresu zaustavili smo se na prijevoju Križić gdje je  započeo uspon na vrh Sis, 639 m (KT HPO 15.2.). Nije najviši vrh otoka Cresa, već su to  9 metara više Gorice do kojih ne postoji planinarski put i s kojega se ne pružaju vidici. Uspon je bio oštar ali kratak. Putem su nas pratili bjeloglavi supovi jer smo bili u blizini Beloga, njihovog poznatog staništa. Pratimo ih pogledom, no nestašni su i izmiču se našim kamerama. Ali zato nam na vrhu  mirno poziraju prekrasni prizori Riječkog zaljeva, Rijeke, Učke i Krka. U daljini se mogu vidjeti i vrhovi Gorskog kotara.

I naš vozač Josip uspješno se popeo na Sis. Unatoč žuljevima koje je putem „zaradio“, na siguran i ugodan način dovezao nas je do apartmana u Malom Lošinju. Nitko se nije obazirao na neprospavanu noć. Živahno smo nastavili s brojnim aktivnostima po slobodnom izboru – kupanje, šetnje mjestom (i okolnim mjestašcima), koncerti u gradu, muzej, kupovine, kuhanje, druženje uz pjesmu … u svakom slučaju svaki je trenutak tog dana maksimalno bio iskorišten. Ujutro smo se odvezli do Nerezina odakle smo započeli uspon na Osorščicu. Prvi cilj našeg pohoda bio je vrh Sveti Mikula, 557 m (Nikola). Uspon je bio duži ali manje strm nego dan ranije. Većina planinara rekla je da im je uspon lakši od jučerašnjeg. Pomislila sam da razliku ne čini nagib staze već spavanje u autobusu ili krevetu.

Zanimljivo je da je upravo Osorščica na Lošinju bila prva planina jadranskog otočja koja je privukla pozornost turista. U Malom je Lošinju 1886. osnovano turističko društvo, a njegovi su članovi već iduće godine (28. ožujka 1887.) poveli na najviši otočni vrh Televrinu (589 m) austrijskog prestolonasljednika Rudolfa, a poslije potaknuli gradnju planinarske staze iz Nerezina na vrh Sv. Mikule.

Kratku pauzu imali smo na mjestu Relaks, a nakon toga nastavili smo uspon stazom koja je vodila pretežno kroz šumu. Stoga smo ostali zatečeni kada smo izašli iz šume i našli se na vrhu. Pogled je bio više nego fantastičan! To je najljepši vrh na Lošinju s čarobnim pogledom na južni dio Lošinja. Na vrhu je i prastara kapela sv. Nikole.

Planinarima  su bile  ponuđene dvije varijante nastavka ture po Osorščici – vratiti se nazad u Nerezine i provesti ostatak dana u šetnji i kupanju ili nastaviti dalje prema Jami svetog Gaudencija, najvišem vrhu otoka -Televrini, Planinarskom domu Sv. Gaudent i spustiti se prema Osoru.

Svi su se odlučili za dužu varijantu, iako je sunce i more zvalo na kupanje. Jedva sam našem Josipu objasnila da se on ipak mora spustiti do autobusa i sačekati nas u Osoru. Ivan se dobrovoljno javio da ga otprati, a mi ostali nastavili smo dugačkom turom koja je pretežno prolazila hrptom.

Nastavili smo hodati prema Televrini (589 m). Laganim usponom stigli smo do putokaza za jamu Sv. Gaudencija. Taj svetac je jako poznat na otoku i zanimljiva je priča o njemu pa se jedna skupina odlučila posjetiti jamu koja nosi njegove ime, a drugi su odlučili nastaviti dalje. 

(Sv. Gaudencije rođen je u selu Tržić nedaleko od Osora, u 11. stoljeću postao je osorskim biskupom. Bio je u nemilosti plemstva zbog svojih prodika u kojima je govorio o njihovoj nemoralnosti te biva prognan iz grada. Za vrijeme pustinjačkog života u spilji na Osoršćici legenda mu pripisuje proklinjanje zmija otrovnica i otada ih na otoku Cresu i Lošinju više nema! (Umro je u Anconi, a kosti su mu u 13. stoljeću prenesene u Osor gdje se sada nalaze u sarkofagu u katedrali). Stoljećima, otočani, pomorci i putnici uzimali su kamenčiće iz jame i nosili ih u daleki svijet kao amulet protiv ugriza otrovnica. Svima onima koji ulaze u jamu nije na odmet spremiti kamenčić u džep da im služi kao amulet.)

Od vrha Televrine staza vodi po hrptu i spušta se prema Planinarskom domu „Gaudent“. Postupno izlazimo iz guste borove šume i  ulazimo u jedan suroviji  dio planine na kojem je bura ostavila svoj trag. S ovog dijela staze vidik se otvara na obje strane otoka. Sa zapadne strana Osorščice proteže se surovi kamenjar obrastao makijom. Na stazi susrećemo i sajle koje omogućavaju lakši prolaz. Surovi dio ovog sjevernog dijela staze ublažavaju i uljepšavaju mirisi eteričnog i ljekovitog mediteranskog bilja.

Planinarski dom Sv. Gaudent (274 m) nalazi se na  vrhu Mažova u području iznad Ridifuntane. To je nekadašnja talijanska vojna karaula koju je u planinarski dom preuredio Planinarski klub Osorščica iz Malog Lošinja.

U domu smo se okrijepili hranom i pićem i nastavili dalje prema Osoru. Na putu od doma na nekoliko mjesta primijetili  smo da je planinarska markacija postavljena u obliku srca što daje naslutiti da bi se ovaj dio puta od doma do Osora mogao nazvati „Planinarski put zaljubljenih“. U svakom slučaju, zaključili smo da je netko kreativan markirao taj dio staze jer su osim srca zanimljivo iskorišteni neki panjevi, stabla i otpiljene grančice za maštovite oznake.

Nakon sat i pol spustili smo se u Osor. Neki su žurili na kupanje, a drugi htjeli razgledati Osor kompromisno se dogovaramo za jedno i drugo.

Unatoč dugom hodanju po Osorščici, preostalo vrijeme do spavanja proveli smo aktivno, u skladu sa svojim interesima i potrebama (kupanje, šetnje, druženje).

Treći dan naše ture započeo je već u 6:45 vožnjom autobusom prema Trajektnoj luci Merag iz koje smo  isplovili za Valbisku. Po Krku smo se vozili u smjeru Baške. Stali smo  na prijevoju Treskavac gdje je 19 članova „hodačke ekipe“ započelo planinarsku turu prema Velom vrhu, Obzovi i Staroj Baškoj, a 10 članova „turističke grupe“ nastavilo je vožnju autobusom do Baške.

Planinarska staza najprije vodi kroz borovu šumu i slijedi asfaltnu cestu u dužini 1,5 km. Nakon toga skreće desno i nastavlja po oštrom kamenjaru prošaranom travom. Cijelo vrijeme puta vidljiv je Veli vrh. Od ovog raskrižja staza se strmije uspinje po oštroj kamenoj goleti i niskom mediteranskom raslinju sve do vrha  Veli vrh (541 m). Na Velom vrhu kratko zastajemo, fotografiramo se pored zanimljivog grafita na geodetskom stupu te nastavljamo dalje. Markacije su položene nisko na kamenu, nema ugažene staze pa je orijentacija teška. No, smjer kretanja nije upitan jer  se u daljini vidi vrh Obzove. Staza se strmije uspinje, prolazeći pored i preko suhozida sve dok ne stigne na vrh Obzove (569 m). Ovaj vrh, kao i ostali vrhovi oko Obzove označeni su gomilom kamenja u obliku piramide. U podnožju kamene piramide postavljena je mramorna ploča na kojoj je ispisan naziv vrha s nadmorskom visinom.

S vrha se pruža lijep pogled na sve strane. Lijepo se vidi najveći dio otoka Krka, Riječki zaljev i Učka, otoci Cres i Lošinj i njihovi najviši vrhovi. Također se lijepo vidi Velebit i naselja ispod njega.

Na vrhu je vrijeme za dužu pauzu jer se treba fotografirati i utisnuti žig u dnevnike. Pomalo smo već bili gladni pa smo posjedali po kamenju. Uskoro se na vrhu pojavila i ekipa iz PD-a Grafičar iz Zagreba. Završavamo pauzu i ustupamo im mjesta na vrhu.

Spust na Staru Bašku samo je malo orijentacijski lakši jer su markacije potpuno nove i gušće. Teren je krški. Treba gledati pod noge, no pogledi koji nam se otvaraju su fantastični pa hodamo sporije. Zadnja trećina puta je nešto strmija. Unatoč tomu u Staru Bašku smo se spustili prije nego smo planirali. Na sreću i ekipa s Josipom stigla je ranije iz Baške pa nismo dugo čekali. Zaustavili smo se u Njivicama na piću, kavi, jelu i kupanju. Našu trodnevnu otočku planinarsku pustolovinu završili smo u 22:15 na mjestu gdje smo ju i započeli. Vjerujem da smo ispunili očekivanja koja smo prije tri dana priželjkivali.

vodič Ana Tomac