D  I  N  A  R  A, 13./14. 10. 2013

PRVI DAN:

13.10.2013  dosli  sa svojim autom u Knin i nakon razgledanja tvrdjave i prekrasnog slapa zvanog “Krcic” sastali se sa gosp. Pericom Simicem, domarom od pl.kuce Brezovac. Nakon kratkih, ali vaznih informacija o putu i pl. kuci  Brezovac dobili od njega kljuceve od doma i svojim autom

Pajerom uputili smo se u planinu prema Brezovcu koji se nalazi na 1050 m/nv.

Ah, da, u toj “Pizeriji” gdje smo dobili kljuceve, slucajno je dosao i gosp. Tomislav Canic, inace dopredsjednik HPS sa svojim malim drustvom, koji su upravo dosli iz pl. kuce Brezovac. (Oni nisu svi bili na Dinari). Dva mladja muskarca inace  iz okolice Zgb.samo su pitali “jer vi stvarno idete na Dinaru”, a ona gdja. je dodala, “necemo vam sve reci o ljepoti neka to bude iznenadjenje” Cesto smo ih se sjetili sa putom.

Do Brezovca koji je udaljen oko 25 km. (ovisi kojim putem ides i koliko puta ces se zabuniti i otici u krivom pravcu), trebalo nam je 1sat i 30 minuta. Ususret su nam dolazili djipovi (terenci) sa lovcimma i vojskom, jedni su se vracali iz lova a drugi sa gadjanja ( u podnozju Dinare). Svi su bili jako prijazni i upucivali su nas na pravi i pod navodnicima, bolji put, koji vodi do naseg odredista.  ( Mi smo bili sretni da nekog sretnemo jer smo jednom otisli u krivom smjeru i morali smo se okrenuti). Oni su svi znali da je tu negdje dom, ali nisu bili tamo.

Kada smo na kraju dosli do tog proplanka gdje je trebao da bude dom, jedva smo ga primjetili jer se nalazi sakriven u sumi.

Radosni sto smo konacno dosli do njega, preko tih gromada kamenja i lokvi vode koje su nam se isprecile odmah smo krenuli u istrazivanje pl. Kuce.

Vec je bilo 18.00 sati. U pl. Kuci je vec bio mracak. Morali smo se sjetiti uputa gosp. Simica gdje se pali svijetlo.(solarna energija) iza kojih vrata ili iznad prozora.

Obisao sam sve spavaonice, dvije dole , jedna na katu. Otklucao sam i blagovaonicu. (Ona se nalazi u objektu kuce, ali extra ulaz sa verande).

Sve pusto, prazno, …negdje ima zarulje, ali ne svijetli a negdje nema. U WC nije bilo zarulje. Probao sam jednu skinuti i usarafiti je u WC, ali niti onda nije svijetlilo. Hvala Bogu vode je bilo u WC.(iz cisterne).

Dok smo sve to razgledali i smjestili se tj. izabrali sobu i donesli nase stvari iz auta vec je i vani pao mrak. Sjedili smo na maloj verandi u mraku i osluskivali zivot u sumi oko nas na 1050 m/M. Nismo puno govorili, bili smo umorni, taj dan smo ustali u 5.00 sati prosli od Vtc. do Knina 430 km.

Potom razgledali  Knin i okolicu (slap Krcic). i onda nas je jos taj losi makadamski put dodatno i fizicki i psihicki  izmorio. U jednom trenutku se je zatresla jedna grana sto ide uz sam rub kuce. Posvetlio sam sa baterijom i vidio velikog stakora kako se vere uz rub kuce. Brzo sam ugasio svijetlo da Mela nevidi (ona se jako boji miseva, a tekar da je vidjela tog “kapitalca“).

Nismo dugo izdrzali sjediti, umor nas je svladao. Malo poslje 19.00 smo usli u kucu i zakljucali ulazna vrata. (jer mi smo bili sami u toj zgradurini).

“Udobno “ smo se smjestili na (udubljene) madrace i uzivali u ispruzenom polozaju. Kroz glavu nam je prolazio citav danasnji dan, puno smo prosli, vidjeli, a Bog zna sta nas jos sutra ceka, i san nije htio odmah doch na oci.

U jednom trenutku cujemo kako netko koraca iznad nas i sa strane. Prva pomisao mi je bila “jeli sam ja dobro pregledo prostorije”  onih  50 lezaja u domu. “Kroz vrata nije mogao uci, tamo sam ostavio kljuc u vratima”.

Onda smo poceli pricati i culi jos koraka, ali puno brzih. Bilo nam je jasno da mi nismo sami u domu da tu ima stalnih stanara, onakvih kakvog sam ja vidio na rubu kuce ili miseva ili drugih. Poslje nam je domar Simic rekao da nam je zaboravio reci da im mnogo Puhova u domu. Sjetili smo se i onih  planinara koji su rekli da nam nece sve reci neka to bude iznenadjenje.

Nakon toga nas je umor svladao i mi smo zaspali pod navodnicima zaspali.

Noc nam je bila jako dugacka. Mi nismo naucili tako rano leci a nismo htijeli sjediti i trositi svijetlo jer je samo jedna lampa blinkara, a to znaci da nam je uskoro moglo prestati svijetliti tj. da je akumulator prazan. (to su ga Zagrebcani potrosili dan prije, a i to nam je Simic naglasio da bi nam se moglo dogoditi). I tako smo se po noci budili. Melanka je stalno pitala koliko je sati. U 21.00 u 23.00 u 2.00 ..bio je mrak, a mi smo htijeli ranije da krenemo na Dinaru.

 

DRUGI DAN: 14.10 2013

I tako u jednom isprekidanom snu, ali i nakon jedne jako dugacke noci, konacno docekasmo zoru, sretni sto mozemo konacno ustati i krenuti na vrh, na “krov Hrvatske”. Nakon naseg omiljenog dorucka, tocno u 8,00 sati krecemo prema Dinari.  Vrijeme je bilo idealno za veranje. Temperatura u 8,00 bila je tocno 8,°C. Nebo cisto, bez magle. Bolje nismo mogli pozeliti. Uzivali smo hodajuci sami kroz krasnu sumu blagim usponom. Bio je ponedjeljak i citavim putem nismo vidjeli zivog covijeka.

Koristili smo se kartom HPS-a i Garmin navigacijom. U jednom trenutku smo primjetili da se gubimo. Nema vise markacije. Gledam na Garmin i vidim da vise nisam na putu nego na livadi. Znali smo da se moramo vratiti do zadnje markacije, dva stapa uz put koji su vodili u  brdo. Ali ipak smo produzili jos malo tim putom samo da jos vidimo iza zavoja,( to se zove ljudska znatizeljnost). Kad ono tamo tabla “Drzavna granica” zabranjen prolaz ljudima. Onda smo bili sigurni i vratili smo se na pravi put.

Put je sada bio uzak “kozji” i sve vise se je uspinjo. Malo, malo smo pogledavali na GPS i kontrolirali visinu, 1350 m, pa 1500.sada je bilo vec sve vise kamenito i sve uza staza. Provlacili smo se izmedju malih cempresa, borica ili klekovine. Pitam Melu dali osijeti miris zivotinja, u tom gustisu. Dolazimo do zakljucka da su to divokoze, ali nisamo bili sigurni. Nekada je intezitet bio stvarno jak, ali nisam vidio tipicno kozji izmet.

Koraci moraju biti sve vise proracunati,  tocni,  jer  postoji mogucnost od proklizavanja.Radimo kratke pauze da se napijemo vode. A onda je nestalo raslinje i kamenje je postajalo sve vece i sve se vise sklizalo. Dolazimo do zakljucka da je to zbog sjene, koja se je tu zadrzala duze, pa se vlaga od oblaka ili magle nije stigla ispariti.

Stapovi su nam jako dobro dosli, a mjestimice smo ih morali premjestiti u jednu ruku da bi  se drugom mogli uhvatiti za kamen, jer bilo je sve strmije. Gledam visinu, 1690m iznad mora. Racunam jos 140m, evo vidi se kraj brda. Jedva dolazimo do vrha, a ono iza jos jedna stijena, ali to je mozda to.

Dolazimo do toga mjesta, a ono opet nova stijena.

Gledam na visinu 1760m. Govorim Meli jos 70m.

Radimo pauze, uzimamo stalno vode, malo cokolade, jabuku. Mela kaze: “Ovo je put za alpiniste”. I ja tako pomisljam. Idemo ali dalje, “tu smo, jos malo” govorim Meli i sebi u bradu.

Divim se Meli, ali pomisljam bolje bi bilo da je nisam poveo, nedaj Boze da se nesto dogodi. “Sta bi mi sinovi rekli”. A novine, vec vidim naslov “Dvoje staraca spasavali GSS-ovci na Dinari”. Ali ona pazi svaki korak, a ja je stalno upozoravam gdje treba posebno paziti. I tako dolazimo do vrha, no to je opet varka, jos nismo, ali sada vidimo 50-tak metara dalje jos jeden i tamo je kriz. To je to !! Nakon upisivanja u knjigu i stembiljanja otisao sam i do kriza i tamo skinuo kapu i zahvalio Bogu. Ujedno sam ga zamolio da nam da snage i srece da se sretno spustimo sa “Krova Hrvatske” do planinarske kuce i autom do Knina.

Nakon veceg odmora krecemo nazad prema pl. kuci.

Silazak je bio jako dobar, kamenje se je vec posusilo. Pogledi su “pucali” jedan za drugim. Odmor za dusu. Sve smo zaboravili sto je bilo naporno. Bili smo sretni i zadovoljni, kako samo planinari mogu biti kada se vracaju, napunjeni sa novom energijom.

Auto nas je cekao kod pl.Kuce i nakon kratkog odmora i ljepljenja nase Planinarske naljepnice na staklo u Blagovaonici krenuli smo prema Kninu.

Odmah na pocetku kada smo sa livade poceli voziti uzbrdo izabrali smo lijevi strmiji put, jer nam pri dolasku desni bio jako los.  Ali na samom vrhu tim novim putom STOP. Nismo mogli dalje, jer nam se je izprijecilo veliko kamenje. Izasli smo iz auta skupljati manje kamenje kojim smo popunjavali tri velike rupe kako nebi zapeli na one velike komade kamenja. I tako nakon 1 sat i 30 minuta voznje skakajuci preko kamenja, voznje slalomom, te voznje preko rupa punih vode dolazimo u Knin u 17.30 minuta.

Sastajemo se u onoj istoj Pizeriji sa domarom Pericom Simicem, predajemo mu kljuceve i mali poklon koji smo jos u Vtc. pripremili, (flasu nase domace Viroviticke sljivovice ), na njegovo ime….!i krecemo za Vodice sretni i zadovoljni sto je sve dobro proslo i na puno lijepih i nezaboravnih dozivljaja.  U Vodicama nas prijatelji Ante i Katica docekuju sa “Pekom” i svi smo bili  S R E T N I… (Oni sto smo konacno dosli, a mi, sto je nasa tura sretno i uspijesno zavrsila).

no images were found